dvije tri rijeci

Spas od zaborava

17.08.2017.

predvecerje

Najdraza su mi ova meka,ljetna predvecerja iznad moga grada. Kad vecernje svjetlo polako pada na planine i osvjetljava put dole u dolinu. Kad sunce zalazi pa se upale gradska svjetla i sve zatreperi. Kad se zacuju crkvena zvona i kad zauce ezani,postaje na trenutak bucno ,carobno i svecano.pa se te molitve cuju i gore do Boga koji se sigurno smijesi na nas i milostivo gleda.

17.08.2017.

povratak

Kad sam se jedne godine vratila na svoju prasnjavu cestu,stajali smo sami moje srce i ja ispod nasega neba. Junsko sunce tek je pocelo da me osvaja,a nije mu mnogo trebalo da me obori na koljena pa da me podsjeti na svoj nekadasnji sjaj koji je svjedocio mom rastanku od ove iste ceste. Stajali smo,dakle,tako i u sreci pomjesanoj s tugom,posmatrali sve ono sto je ostalo na istom mjestu kao prije mnogo godina. Ja sam osluskivala a srce je osjecalo,necu li cuti glasove musave djece ili barem lavez pasa. Nista se nije culo,kao da nikoga nije bilo. vjetar je samo ugodno pirkao i donosio sa sobom miris bilja sa livade ispod ceste. Mirisne krosnje su se lelujale na blagom vjetru i kao da su mahale u znak dobrodoslice. Iznad ceste stajala je jos uvijek stara kuca,sad vec gotovo urusena. Cinila mi se nekako nagnuta u lijevu stranu prijeteci da se svaki cas urusi. Oko nje je spavao golemi korov i velika sasusena trava. Krila jednog okna su zjapila i udarala u zid pod naletom vjetra. Posla sam drhtavim koracima prema pragu i nasla sam otkljucana vrata koja su se skoro sama otvorila kad sam ih dodirnula. Zapahnuo me miris proslosti. Nicega nije bilo,goli zidovi i podovi. Pretrazila sam svaki cosak ne bili nasla bilo sta iz svoga djetinjstva,bilo sta za sto bih se mogla uhvatiti i onako svojski oplakati. Nazalost,nista nisam nasla. Gdje li su moje knjige koje sam brizljivo cuvala,biciklo koje mi je otac kupio kao nagradu za uspjeh u skoli,netom prije rata? Tek nakon nekog vremena majka je pronasla ispod kuce,par mojih slika,zatrpanih na smetlistu. Sjela sam na prag,zatvorila oci i prisjecala se ove kuce u kad je bila nas puna. Nisam plakala,nisam bila utucena,samo sam tada u tom trenutku voljela,i opet voljela sve ono sto je ostalo od svega i znala sam da ce ovdje na ovom mjestu proklijati opet neki novi zivot. I bila sam upravu. Jest da na mjestu ove kuce stoji sada neka nova kuca ali to je to mjesto,samo to je vazno. Samo je to je lijepo,sto je ova avlija opet zamirisala i sto je stara staza pored kuce opet utabana. Nista vise nije bilo bitno. Slozilo se srce moje sa mnom jednoglasno pa smo skupa iz dana u dan posmatrali to budjenje iz mrtvila,to proljece koje je granulo i slusali glasove susjednih kuca. Nije to bilo kao nekada,ni blizu. Nije bilo djece kao nekada,nije bilo prijetecih pasa od kojih smo bjezali niti je bilo glasno i bucno kao nekada ali bilo je zivota ili barem zivota u pokusaju. Pa neka je i tako,ja sam zadovoljna,kad mogu doci sad na tu prasnjavu cestu i vidjeti majku staru kako mi mase u znak pozdrava.


Stariji postovi

dvije tri rijeci
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
885

Powered by Blogger.ba